Na dvomjesečnu obuku u Džedu otputovalo je njih pedeset, uvjerenih u obećanja kompanije o sigurnoj poslovnoj i finansijskoj budućnosti. Umjesto toga, naišle su na grozne uslove života i rada, a o poslu stjuardese naučile tek toliko da budu servilne bogatim šeicima i muškim članovima kraljevske porodice. Lejla Burnazović, koja nije pristala na ove kriterije rada, magazinu Dani je povjerila šokantne detalje boravka u Džedi, sa željom da upozori buduće kandidatkinje čije je regrutiranje već u toku.

Dvadesetsedmogodišnja Lejla Burnazović već je dvije godine radila na recepciji sarajevskog hotela Evropa kada joj je jednog dana prišla grupa predstavnika Saudia Arabian Airlinesa. “Jako ste elokventni, ljubazni i profesionalni”, pohvalili su je. “Kako bi bilo da se okušate kao stjuardesa i počnete raditi za nas? Za svaku mlađu djevojku, koja voli putovati, to je posao snova.” Lejla im se zahvalila na komplimentima. Znala je o čemu se radi – otkako su iznajmili sobu i kancelarije, pričalo se o novim gostima. Raspisali su konkurs za prijem stjuardesa u aviokompaniju. Nekoliko uposlenica se već prijavilo. Uslovi su bili minorni – srednja stručna sprema, poznavanje engleskog jezika, zdravstvena sposobnost – a ponuda dugoročno korisna – certifikat za završenu obuku stjuardese, pristojna plata, putovanja… Lejla je odlučila da posjeti javni sastanak, koji se održavao u Evropi. Zatekla je veliki broj kandidatkinja, njihove roditelje te predstavnike posredničke agencije za zapošljavanje Plakat i saudijske aviokompanije.

“Objasnili su da su kupili 16 novih airbusova, da šire kompaniju te da se ukazala potreba za zapošljavanjem novih djevojaka s područja Evrope. Bosna i Albanija su im bile prve destinacije. Na sastanku je prisustvovala i stjuardesa koja tu radi već 17 godina i jako nas je ohrabrivala da apliciramo. Objasnili su da ćemo, ukoliko položimo, dobiti certifikat nakon dva i pol mjeseca obuke a da se potom potpisuje ugovor na dvije godine.” Nakon završenog sastanka, Lejla je bila oduševljena. Poslala je prijavu odmah. “Zvučalo mi je kao odlična prilika, da promijenim posao, grad, da otputujem, a i zaradim neku lovu.” Uskoro, Lejla dobiva obavijest da je ušla na listu od šezdeset djevojaka koje su zadovoljile uslove. Daje otkaz na poslu, počinje pakovati kofere i polako se spremati za put. Znala je da ide u zemlju sa specifičnim kulturološkim karakteristikama, ali i da će dekolte svakako zamijeniti uniforma stjuardese.

“Uvjerila sam se, kao što su i ostale cure, da nije sve kao što se priča.” Petnaestak dana prije odlaska organiziran je još jedan sastanak kojem je nazočio Eid Mohamed al-Thakafi, ambasador Kraljevine Saudijske Arabije u BiH. “On je zapravo došao da nas ohrabri. Smješkao se govoreći kako šerijat jest zakon, ali da to nije strašno. Rekao je da samo moramo znati da su krađe i prevare strogo zabranjene. Međutim, nije spomenuo sve ostalo, nije spomenuo da te može neko udariti štapom po leđima ako ti slučajno vjetar pomjeri maramu i proviri ti čuperak.” Niti da je sve što je rečeno u Saudia Arabian Airlinesu – neistina.

(A)baje na krevetu

S Lejlom Burnazović razgovaramo nedugo nakon što se vratila iz Džede. Mjesec dana, koje je provela u kampu aviokompanije, bio je takav da je odbila sačekati kraj obuke. Osim djevojaka koje su nasilno deportirane “zbog neposlušnosti”, jedina se za sada dobrovoljno vratila. Srećom, vrlo brzo je povratila posao u hotelu Evropa. “Ja sam imala sreću u nesreći. Kako su mi izgubili prtljag pri samom dolasku, uspjeli su mi sve smučiti. Imala sam priliku uvjeriti se u njihovu neljubaznost, njihov nemar, njihovu apsolutnu ravnodušnost prema nama i, povrh svega, licemjerstvo njihovih društvenih običaja i pravila u koja se kunu. Sve vrijeme otkako sam se vratila ne izlazi mi iz glave pitanje koje je jedna majka postavila na sastanku u Sarajevu: ‘Why Bosnian girls?’ Oni su se u čudu zgledali. Odgovorili su da imaju uposlenike iz 19 zemalja. Kakvih zemalja, tamo su samo Marokanke i Filipinke! I mi – Bosanke. Zašto? Pa zato što nas smatraju bezvrijednima i misle da od nas mogu raditi šta hoće, da smo naivni, jadni i bijedni. Dovoljno je da vam kažem da su nas u početku učili kako se obavlja lična higijena, peru ruke i lice. Možda jesmo zemlja izašla iz rata, ali smo prema njima visoko napredna zemlja. Jedna instruktorica se izvikala na moju kolegicu rekavši joj da je piercing na njenom nosu podsjeća na kurve iz 14. stoljeća. Ova joj je uzvratila: ‘Šta vi znate o 14. stoljeću kad još niste ni dotle dogurali?’ Izvinjavam se, možda zvučim ogorčeno, ali to i jesam. Sve što su nam predstavili je laž.”

Jedino što je cure po dolasku u kamp aviokompanije u Džedi dočekalo onako kako je unaprijed rečeno su – abaje (muslimanska ženska odjeća) na krevetu.

“Kad smo došli u Džedu iza ponoći, niko nas nije dočekao, i tek nakon što smo se obratili ljudima na obzebjeđenju, stigao je poslije pola sata čovjek koji se predstavio kao Abdullah, odmjerio nas i strpao u jedan ćošak kako ne bismo nikome upadale u oči. Kad smo konačno stigle do kampa kompanije, zatekla nas je prljavština i toliko žohara da se nije moglo hodati po podu.”

Lejla je najveći dio vremena prvih dana provodila pokušavajući da pronađe izgubljeni prtljag. Sama je svaki dan putovala do aerodroma 45 minuta, zvala telefonom raznorazne službe… “Niko se ni u jednom trenutku nije ponudio da mi pomogne, a na moj zahtjev za refundiranje, govorili bi da nisu odgovorni. Ali, možda sam i dobro prošla. Jedna djevojka se strašno razboljela i niko joj nije želio pomoći, pa čak ni poslati doktoru. Na kraju je jadnica sjela ispred vrata akademije da sačeka autobus i prebaci se sama do bolnice. Kad je naišao jedan Arapin i pitao je šta tobože tu radi, počela je da plače: ‘Molim Boga da crknem ovdje, da vas moja familija tuži, pa da se možda tada zabrinete.'”

Muški svijet

Lejla prepričava kako su ulice Džede pune šerijatske policije. “Sve je odvojeno na muško i žensko, i ako slučajno pređeš u odjeljak rezerviran za suprotan spol, odmah te neko otpozadi udari štapom – šerijatska policija. Ali, za njihove muškarce pravila očigledno ne važe. Šta ima žena da radi na cesti? – Tako su nam govorili. Savjetovali su nas da idemo u grad u grupicama jer su ‘Saudian man horny’ (Saudijci su napaljeni). Stalno su nam prilazili bez obzira što smo bile u potpunosti pokrivene. ‘Imam jahtu, imam vilu, evo ti moj broj telefona.’ I stalno tako. Međutim, oni mogu sve: svako malo viđale smo muškarce kako se ljube, u usta. Ne znam jesu li homoseksualci, šta su, niti me zanima. Samo, nije mi jasno…”

Svakog jutra djevojke odlaze na obuku. No, prije toga, slijedi detaljan pregled: da li je kosa svezana, da je zalizana, da li ima dovoljno gela, da li su nokti odgovarajući, da li su pretjerano našminkane, jesu li naušnice odgovarajućeg oblika, je li peta odgovarajuće visine, širine… Nepoštivanje “propisa” kažnjava se minusima, odnosno zabranom leta na određeni period. Plusevi se nagrađuju “specijalnim tretmanom”.

“Vrlo brzo smo saznale da u Saudia Arabian Airlinesu imaju dva odjeljenja: jedno, obično, u kojem zarađuješ 1.000 dolara mjesečno, i drugo, VIP, vrijedno 10.000 dolara mjesečno. To je zapravo eskort za potrebe kralja i njegove porodice. Kralj naruči tri aviona, odabere posadu, ide gdje hoće i vraća se kad hoće. Biraju te na osnovu poslušnosti, odnosno na osnovu pluseva ili minusa koje dobiješ. U kampu je 3.000 Marokanki koje tako rade.”

Sve je navika

Osim bezbjednosnih situacija, obuka se uglavnom ticala pravila ponašanja. Parola Saudia Arabian Airlinesa je: gost je uvijek u pravu. Kada su ih djevojke upitale šta to podrazumijeva, rečeno im je: naši gosti su vrlo slobodni te vam se može desiti da vas udare po stražnjici. Šta uraditi u toj situaciji? “Ja sam dobacila: u toj situaciji ga polijem vrelom kafom po licu. Međutim, instruktorica je rekla: ‘Ne, ni slučajno. Obratit ćete se prvom svjedoku i pitati ga: ‘Jeste li vi gospodine vidjeli da me ova osoba udarila po stražnjici?’ Ako on potvrdi, onda ćete se obratiti nadzorniku leta, koji će napraviti zapisnik. Tek ako vam se to ponovi, nadzornik leta će ga upozoriti da prestane. Ali, to nije ništa strašno, naviknut ćete se.”

Sutradan su djevojke učile drugu lekciju: “Desit će vam se često situacija da vam, dok ga služite, muškarac gurne u džep svoj broj telefona i e-mail adresu. Vi ćete mu na to reći: ‘Coffee, tea or me?’ (kafa, čaj ili ja?).” Djevojke su upitale da li Saudijke rade u kompaniji. Instruktorica je odbrusila: “Naravno da ne! Kakvo je to pitanje?!” Lejla kaže da je to sasvim razumljivo. “Oni zapošljavaju djevojke iz drugih zemalja, jer ne žele da njihove žene neko mlati po guzici u avionu! Bilo mi je jasno da nas regrutiraju samo da bi manipulirali nama, jer svoje žene ne mogu izrabljivati ni seksualno ni finansijski, ali strane – što da ne! Zato ne bih preporučila djevojkama, pogotovo onima koje imaju porodicu, da se prijavljuju na ovaj posao. Nemaju šta dobiti, a puno će izgubiti.”

Sugovornica Dana je nakon nekoliko “lekcija” treninga definitivno odustala od karijere stjuardese. Sačekala je da iscrpi sve mogućnosti pronalaska torbe. “Moj posljednji pokušaj je bio kad su me na sve moje molbe poslali u jedan ured za istražne radnje. Primili su me i rekli da će poslati nekoga u kamp da me odvede do aerodromskog skladišta. Sutradan je ta osoba došla. Na licu mu je pisalo – svodnik. Pozdravio se sa mnom i upitao: ‘Hoćemo li prvo na ručak?'”

PLATA

Stjuardese kupuju hranu na veresiju

“Plata koju su nam obećali prilikom intervjuiranja u Sarajevu iznosila je, kako je rečeno u Plakatu, 3.000 eura, s tim da je ‘hrana vrlo jeftina’. Kad smo stigle u Džedu, plata je spala na 800 dolara, a hrana skupa kao u najluksuznijem restoranu. Primjerice, kilogram trešanja je 16 KM. Na kraju se ispostavilo da bi pola naše plate bilo trošeno na hranu, da bi 10 posto morali davati posredničkoj agenciji Plakat, što sve u svemu znači da bi nama iz Sarajeva morali slati novac da preživimo, a ne mi njima! Pa, tamo se stjuardese zadužuju u obližnjem supermarketu!”