Najpovoljniji prostor za život na području ljubinjske opštine – selo Prisojani. Kako mu samo ime kaže nalazi se na osunčanoj strani, na rubu izuzetno rodnog polja.

Jednostavno svi uslovi za pristojan seoski život. Ipak, selo je napušteno, ljudi su se iselili još u Drugom svjetskom ratu i niko ne želi da se vrati.

Razlog je, kažu lokalni stanovnici, “jak i veoma mističan”. Svim seljanima su umirala muška djeca, samo muška, ženska djeca su živjela i starila normalno.

– Naš neki predak Aćim Turanjanin imao je petoro djece, dva sina su mu u Prisojanima umrla, a tri kćerke su normalno živjele i kasnije se udale. Od tih kćerki nasljednici žive u Trebinju, znači, bez ikakvih problema ženska djeca su opstajala, a muška se kao razboljevala i umirala, priča Dragan Turanjanin, porijeklom iz sela Prisojani.

Ovo niko nije mogao da objasni. Sagovornici Fokusa kažu da je prije početka rata, devedesetih godina prošlog vijeka, ekipa stručnjaka počela istraživanja, ali nikada se nije saznalo do kojih se rezultata došlo. Rasprodavanje imanja je počelo još u 19. vijeku.

– Kad su krenule te priče teško se može znati, ali postoje određena predanja i priče. Ovdje je nekad stanovala porodica Burek, muslimanske vjeroispovijest. Krajem 19. vijeka usljed neke bolesti, ili nečega dugog, umrlo je osamnaest članova te porodice. Preživjela je samo jedna žena koja je to imanje kasnije rasprodala pravoslavnim porodicama Likićima, Toholjima i Turanjanima, priča Rade Likić iz Trebinja.

Zbog ovih dešavanja ljudi su se raseljevali na sve strane svijeta. Kažu da su se dvojica Ljubinjaca našla i u Turskoj. Tamo su upravo govorili o svom Ljubinju i o selu Prisojani.

– Ima priča da je neki naš musliman iz Ljubinja odselio početkom 20. vijeka u Tursku i upoznao nekog zemljaka koji ga je pitao odakle je. Kad je ovaj odgovorio da je iz Ljubinja i on je rekao da je iz istog kraja, ali da ga je otjeralo to što majka ne može odgojiti muško djete pod Kovačicom, jer uvijek puše hladan vjetar – kaže Rade Likić iz Trebinja.

Posljednji stanovnici Prisojana napustili su selo tokom Drugog svjetskog rata. Ta legenda ili istina, natjerala je ljude da krenu u neka druga mjesta, ili jednostavno na drugu stranu polja.

– Posljednje što se zna je da je ovdje živjela porodica Bogdana Turanjanina. On je bio usvojeni sin Aćima i njegove supruge Koteške. Njega su ustaše ubile i bacile u jamu Panduricu zajedno sa komšijom Hakijom Šarićem, koji je živio malo niže – zaključuje Rade.

Hladan vjetar postoji i na nekim drugim mjestima, pa se ljudi ne iseljavaju. Udari gromova na jednoj lokaciji ne utiču na zdravlje čovjeka. Zašto su mještani Pristojana ostajali bez muškog potomstva nikome nije jasno, ali kako stvari stoje i tako će i ostati.